Postoje pjesme koje se pamte po ritmu, one koje nas podsjećaju na neka prošla vremena, i one koje nas jednostavno natjeraju da zastanemo i osjetimo svaku riječ. A onda postoje pjesme poput „Jelene“ – one koje se ne slušaju samo ušima, već i srcem.
Kada se 1988. godine po prvi put začula melodija ove balade, malo je ko mogao naslutiti da će postati jedna od onih pjesama koje ostavljaju trag, koje se prenose s generacije na generaciju, i koje kriju priču dublju od stihova.
Tajna u stihovima
Pjesma „Jelena“ sarajevske grupe Bolero nije obična ljubavna priča. Njen uvod, lagan i melanholičan, već u prvim taktovima izaziva neku posebnu jezu, osjećaj čežnje za nečim izgubljenim. A onda dolazi taj moćni stih: “Nismo svi iz ljubavi stigli na ovaj svijet.”
Ko je Jelena? Da li je stvarna ili samo simbol nečeg mnogo većeg? Ova pitanja godinama su mučila slušaoce. Mnogi su vjerovali da iza pjesme stoji tragična sudbina napuštenog djeteta, priča o majci koja nije mogla pružiti ljubav, ali nikada nije prestala da voli. Drugi su tvrdili da je pjesma autobiografska, odraz stvarnog bola koji je autor pjesme nosio u sebi.
Zvuk šibice i tišina koja odzvanja
U pjesmi postoji jedan trenutak koji se urezuje u pamćenje – trenutak tišine, prekinut samo zvukom šibice koja se pali. Možda običan detalj, ali u „Jeleni“ on postaje simbol. Simbol nade? Simbol posljednjeg svjetla u tami? Ili možda samo podsjetnik da neki plamenovi nikada ne izgore do kraja, čak i kada su prepušteni samoći? Svako će u tom zvuku pronaći svoju priču.
Šta se zapravo krije iza pjesme?
Godinama su kružile različite teorije o pravom značenju pjesme, ali njen autor, Mišo Bartulica, otkrio je da „Jelena“ nije inspirisana jednim konkretnim događajem, već je posvećena svoj napuštenoj djeci – onima koji su na svijet došli bez ljubavi i topline doma. To je pjesma o čežnji, o boli koja se ne može izbrisati, ali i o onima koji se nikada nisu pomirili sa sudbinom, već su nastavili da traže svjetlo u tami.
Pjesma koja ne umire
Bolero se raspao 1989. godine, ali „Jelena“ je nastavila da živi. I danas, nakon toliko godina, njeni stihovi i dalje izazivaju jezu, a melodija kao da svaki put otkriva novu nijansu tuge i ljepote. U vremenima kada su emocije često potisnute i zaboravljene, „Jelena“ nas podsjeća da prava umjetnost ne poznaje vrijeme – ona ostaje, tiha, postojana, i čeka da je ponovo osjetimo.
I zato, ako je do sada niste pažljivo slušali, zatvorite oči, udahnite duboko. Možda ćete tada i sami otkriti svoju verziju njene priče.
Tupik.ba
